It's corona time!

Početkom siječnja izmjerila sam svom osmogodišnjaku temperaturu.
"Koliko je?"
"38.8. Luka ti mene sabotiraš."
"Kako to misliš?"
"Pa tek sam počela opet raditi nakon tvojih lomova i operacija i već si opet....."
"Koliko je daleko Kina?"
"Molim? Daleko, zasto?"
"U Kini je Korona virus"
"Daj Luka ne budali, nemas korona virus"
Kasnije taj dan me zove tata.
"Čujem da Luka misli da ima koronu?"
"Da, hahahaha"
"Kako je to dijete blesavo, kakva korona, kak mu takve stvari padnu na pamet, ha ha ha"

Nakon 10 dana na kutnoj ležim ja sa temperaturom a moj mali kliconoša me pita -
Mama, jesi li se osjećala loše i prije nego si pojela onaj Wok iz kineskog jučer???
Luuuuka, nemam koronu!!!!

Nakon sto sam odbolovala, virozu a ne koronu, vraćam se u salon. Salon sam otvorila ishitreno, bez ijedne klijentice, tri dana PRIJE edukacije ruskog volumena. Iako sam oduvijek ishitrena i idem glavom kroz zid ova odluka me je koštala hrpe živaca i u ovom trenutku napokon počinjem stvarno raditi i dolazim u fazu u kojoj trepavice stvarno financiraju mene, a ne ja njih kao prilicno skup hobi. Sve je napokon nekako sjelo na mjesto, upoznala sam par divnih žena, spremam se za Lash challenge.

Mama, znaš da je korona u Italiji???
Luka otkud tebi te informacije?
Gledao sam dnevnik kod dede. Italija ti je tu odmah blizu nas.
Nećeš dobiti koronu Luka, nećemo ici u Italiju.
Kupi mi ipak nesto za dezinficirati ruke, čuo sam da ti ruke moraju biti čiste stalno!
Gdje si to čuo Luka???
Pa na Dnevniku!!!!

Maaaaama, korona je u Hrvatskoj!!!!
Nakon sto sam smirila dijete kupujući mu sladoled i jos jednu dozu dezinfekcijskog spreja za ruke prvi put tad sam se stvarno zapitala što će biti s našim poslom. Kako je opasno kad sam ja sama sa svojim mislima pitanje sam odmah postavila i u Kallos grupu. Utješile smo jedna drugu da smo mi jednostavno industrija koja ne moze propasti jer žene jednostavno oduvijek i uvijek žele biti lijepe. Nastavila sam raditi i ujedno se pripremati za Challenge.

Porastom broja oboljelih kreće otkazivanje sajmova. Pitam u grupi Hoće li nam otkazati Lash Challenge. Nadamo se kolektivno da neće. Odlučujem ne razmišljati o nečemu na sto ne mogu utjecati. Idem probati haljinu za Challange večeru. Hm. Trebalo bi skinut tri kile da je to to. Od sutra pazim što jedem.

Nakon sto sam iduci dan par sati pazila što jedem objavljena je informacija da je Challenge otkazan. Otvaram Milku, onu od 300g jasno, u tim dozama djeluje kao antidepresiv.
Kako je broj oboljelih rastao nemam vremena više ni razmisljati o Challengu, broj raste, djeca više ne idu u školu, sve postaje stvarno i nešto što se događa stvarno nama a ne negdje daleko i razmisljam što ću sa salonom.
Za početak odmah otkazujem trudnicu i curu koja spada u rizicnu skupinu. U idućem trenutku curama objašnjavam da razmak između nas ne moze biti preporucenih metar i dajem im mogućnost da same odluče žele li zadržati termin. Zatim sama otkazujem sve termine da bi nakon par dana stožer donio odluku da nam je zabranjeno raditi.

Idućih par dana sam u kaosu. Ne radim. Djeca nisu u školi. I oni su u kaosu i sustav Škole za život je u kaosu. Vraćam se na preispitivanje svojih odluka i opet sam u "Šta je meni ovo trebalo" fazi. Tristogramske Milke mi vise nisu dostatna doza pa uglavnom jedem non stop.
Ne postoji dovoljno dobar trenutak da ti salon zatvore zbog pandemije ali ako bi morala izdvojiti jedan od najgorih, rekla bi da me zatvorilo u najgorem mogućem trenutku. Na početku poslovanja a ujedno u trenutku kad je poslovanje napokon u uzlaznoj fazi. Živčana sam, depresivna pa u fazi boli me briga za sve. Faze se izmjenjuju svakih sat vremena. Slažem si u glavi režime - otvaranje salona, upala pluća, Lukine dvije operacije, viroza pa pandemija. Je li moguće? Malo sam depresivna malo se histerično smijem dok razmisljam o tome. S obzirom da mi, kako sam vec rekla, u teskim trenutcima padaju na pamet lake note pronalazim se u stihovima "svakom makar jednom krene u životu samo je kod mene looom" i "ne'ko bacio mi kletvu".
Mičem sve grupe iz kojih iskacu prijedlozi mjera za spas poduzetnika s društvenih mreža jer me nerviraju. Ne vjerujem u njih. Razmisljam uostalom da sve zatvorim i odustanem od svega. Ali imam Lash challenge. A i o čemu ću pisati u grupi ako nisam trepavičarka više.

Depresija i brige su me držale do nedjelje, 22.3.
S obzirom da sam zaspala gledajući TV oko 6.20 me probudio zvuk kuhinje koja se tresla. Otvorila sam oči i u djeliću sekudne kroz glavu mi je prolazilo to da se zapravo sve trese uz užasan zvuk. Eksplozija? Potres? Što se radi sad??? S obzirom da je geološki tehničar u meni umro u tom trenutku, uslijedilo je istrčavanje s djecom van iz kuće. Stojim u pidzami vani, za vrijeme pandemije, Zagreb je očito pogodio jak potres a po nama pada snijeg. Jučer je bilo skoro 20 stupnjeva, sad za vrijeme pandemije pada snijeg???

Nakon trenutka u kojem se osjećaš sasvim bespomoćno jer te napala priroda protiv koje se ne možeš boriti, možes se nadati samo da će pokazati dovoljno milosti, ne postoji više ni korona. Koliko si mal' čovječe! Ne postoje više računi, blagajne, ne postoje porezi, ne postoji ništa više što se ne moze riješiti. Možda ću otvoriti salon. Možda neću. Možda ću morati tražiti tatu da me spašava. Mozda neću ništa od toga. Možda ću propasti. Sve može. Sad sam živa i zdrava, sve može. Protiv svega toga se možeš boriti!

Nakon što su se stvari, uključujući i tlo pod Zagrebom , smirile odlučila sam ne čekati da karantena završi, naučiti ću živjeti u karanteni. Prvo sam izbacila hranu kao utjehu. S obzirom da imam šest kila za skinuti za onu Challenge haljinu s kolegicom koja je u jednakom psihofizičkom stanju dogovaram onlajn treninge. Zovemo jedna drugu video pozivima i motiviramo se tako, jer ni jedna neće odustati prva 😅
Ugrađujem trepavice sama sebi. (to vam je jednako preporučljivo koliko i ono istrčavanje za vrijeme potresa).
Ugrađujem trepavice šalicama. Ugrađujem trepavice svim plišancima koje imaju oči a djeca ih nisu sakrila od mene. Obojati ću zidove u salonu. Njegujem si dušu, kosu, kožu, ubijam dlake. Gledam serije. Školujem razlomke. Gledam webinare. Zoomiram lash setove po instagramu. Kuham s djecom. Radim sve što će mi faliti kad žene s manjkom trepavica i viškom obrva izađu iz karantene!

Jer "This too shall pass", a kad pođe pobrini se da klijentice dočekaš psihofizički spremna i vesela i da ako imaš kakvu haljinu za Challenge, staneš u nju 😉

Xx

Nina M. 

Uspješno ste se pretplatili! | You have successfully subscribed!